Fernwhisper

Zlatne bukve puštaju svoje umiruće lišće, kao da im je olakšanje dati mu da padne. Šuma što blijedi šušti i uzdiše i prostire blistav sag u svojoj tuzi. Gazim jantarnim šumskim tlom i mislim na ono što jednostavno nisam mogao zadržati. Nagnuta stabla predaju sve što su nosila i dostojanstveno izručuju svoje zlato.

Lišaj širi svoje strpljenje po kamenu, nijemo pismo ispisano u studeni. Ne traži ništa, buja posve sam na stjenovitoj plohi, miran i tih. Gledam ga kako polagano raste u mrazu, tiho stvorenje vezano uz prastaru stijenu. Prije nego što su puzava stoljeća obuzela svijet, naučio je živjeti izvan užurbanoga sata.

Gdje široke rijeke gube svoj mirni tok, a slani oceani dočekuju hitru struju, hodam muljevitim rubom plime skupljajući krhotine slomljena sna. Komad užeta, rascijepljena drvena greda, voda razvrstava svoje blago po pijesku. Nosim teški kaput uz maticu da vidim što odbačeno leži na kopnu. Tihi se mir slegne između obala, međuprostor između soli i slatkoga. Upravo ovdje ocean otvara svoja vrata i ostavlja blagi oslonac uz moje noge.

Stajati pod borom što se blago njiše, koji je dotaknuo nebo prije tristo ljeta, znači osjetiti da je ljudski život dobar dobije li prostora i tihoga mjesta za rast. Stablo je samo stajalo i pilo kišu. Polažem drhtavu ruku na njegovu koru i kroz bol osjećam živo sidro što seže duboko u mirisnu tamu.

Koračam blatnim rukavcima močvare, bilježim svaki šušanj trske. Teška voda zrcali nebeski svod i teče kamo god je vode drevne struje. Taj mi jednostavni rad vraća nemirni um, strpljenje što ga je svakodnevica izbrisala. Močvara nadživljuje straže čovječanstva, ravnodušna prema našoj očajnoj, šupljoj žurbi. Sklapam bilježnicu dok sunce zalazi, čaplja gazi u modrinu što blijedi. Odbacujem grozničave brige grada i nalazim mjesto gdje je samoća istinska.