Ashveil

Palim mostove samo da osjetim sjaj, jer me zadimljene ruševine griju. Grimizni plamen potvrđuje što moram znati: da je nešto istinsko postojalo u oluji. Gledam kako teška greda puca i pada i kažem svom srcu: žar je bio stvaran. Barem je plamteća vatra uzela sve, barem pepeo što pada mogu osjetiti. Oprosti mi nemirnu žudnju za iskrom; palim šibicu da otjeram mrak.

Ti si iskra o moju krhku kost, zapretena žeravica što se hrani tamom. Gorio sam uz tebe, nijem i neznan, plamteća šuma niknula iz iskre. No sad odlaziš, i toplina blijedi, hladim se u pepeo na rešetki ognjišta. Pružam opečene prste susnježici i gledam kako uspomena na samrti jenjava.

Dugo nakon što se plamen preda pepelu, grimizni sjaj tinja u noći. Pritišćem dlan uz posljednji bljesak i držim se tog tvrdoglavog svjetla što gasne.

Vatra u noći traži papir, drvene tričarije što se suše u hodniku. Gladna je fotografija tako sjajnih i skida bršljan penjačicu sa zida. Ja sam tek sjena požara, šuplja ljuska ugljena, suha i mrtva. Pogledaš li pozorno kroz dimnu koprenu, naći ćeš duhove svega što smo rekli.

Čuvao sam sitne ulomke koje si zaboravila: kartu za podzemnu, šibice iz bara. Ti mali zalozi svezani u čvor počivaju uz moje sjećanje, odškrinuti. Dovoljan je jedan dah da iskra plane, ne nosim zlobu, samo krhku tugu. Čujem tihi šapat tvojega imena i planem poput jesenskog grimiznog lista.